India 2016-17: Prvi dani, i sve..

Evo jednog bloga koji će nastati u vlaku. Na putu smo za Jodhpur, „blue city“ kako ga zovu, no o njemu ćemo u sljedećem blogu.. Iz „kupea“ do našeg trešte indijski narodnjaci koji zvuče apsolutno isto kao naši, samo su na drugom jeziku. Pored nas mlada indijska obitelj, žena nervozno rekla bih „nunka“, ali zapravo trese djetešce koje nikako da zaspi. Maloprije smo ih sve htjeli zadaviti, tu istu mladu majku koja mljacka na sav glas kad jede i suludu ideju da u vlak ponesu dječju zvečku koja ima zvuk razbijanja porculana.. Pa svako toliko bebač baci zvečku na pod, a ti doživiš mali šok. I odjeljak iza njih mladi par, prekrili se plahtom, samo njena glava viri, pa se drpaju J

Vožnja je neka nježna, poluprazan vagon, što baš i nije običaj ovdje. Guštamo u svom 3AC vagonu (to je 3.klasa vagona s klimom). Indijski vlakovi imaju čak 6 različitih vrsta vagona i klasa, ova naša je neka srednjestaležna. 1 i 2 AC nismo i vjerjatno nećemo probati, 2ac je pojačana valjda čišćom posteljinom (koju i ne koristimo) i nešto udobnija, a 1ac cijenom je usporediva s avionskim letovima. Sve navedene klase su sa ležajevima, kao ona fotka u prvom blogu. Ispod ove postoji još sleeper – ta je jako jeftina i slična ovoj, samo ima poluotvorene prozore s rešetkama. Taj će nam biti sljedeći, nažalost nismo ubole 3ac za sljedeću vožnju. Ima još CC iliti sjedajuća s klimom – slična našim vlakovima. I 2.nd sitting class. Drveni stolci s rešetkama na prozorima, iz tog vagona ljudi ispadaju tako da tu ne budemo probali.

No, od našeg posljednjeg javljanja proveli smo još dan u Jaipuru i onda jedan i pol predivan dan u Pushkaru. Jaipur nas nije nikako fascinirao, štoviše, bio je baš nekako gadan, zmazan i prenakrcan. Pa i sve znamenitosti u samom gradu su izgubile čar kad su tako smještene između tih govanaca. Radim kolekciju fotografija i te strane Indije, pa ću objaviti, za one koji nisu slabog želuca.

Sneak preview

Ono što je u Jaipuru bilo predivno (osim naše terase) je obližnja tvrđava Amber fort, 11km udaljena od grada, koja je veličanstveno ogromno zdanje na brdu, pa kada u zidine uđu slonovi, iako su sada namijenjeni za turiste, lako je zamisliti kako je to sve izgledalo nekad, kada su tuda obitavali Raje i Maharaje. Za Amber fort ću prepustiti slikama da govore umjesto riječi.

Prije ulaska

Kako će mi to sve stati u torbu ?

A vozio nas do tamo i okolo s tuk tukom Khan, vrlo vrlo zgodan indijac, ne jedini, zaista postoje jako lijepi. Na povratku iz Amber forta posjetili smo i palaču na vodi, gdje smo počeli s uvođenjem neidentificiranih indijskih bakcila u svoj organizam i tretmanom rakijom koji zasad radi.

Anđa i Khan

Inače, u Pushkaru smo kupili knjigu od Oshoa, pa sada čitamo naizmjence. Već na početku Osho go vori o mitovima, kako nastaju i zašto su nam važni, te kako su oni ti koji čine čaroliju života, mitovi, ne racio. Kako nas pokreću i kako nam upravo oni mogu priuštiti neopisive doživljaje. Pa smo i Anđa i ja stvorile svoj mit, koji molim da nam ne pokušavate racionalizirati.. Indijci sve diraju rukama, pa tako kada pripremaju hranu, pogotovo ovi na štandovima, sve ti umljackaju s prstima. Prstima ti stave hranu na tanjur, prstima ju malo zgnječe prije nego je preliju sosom, sve se radi prstima. Te prstiće naravno ne peru sapunom, valjda nikad, eventualno s vodom. Pa smo razvile mit da ako dođeš negdje jesti makar 10ti po redu ili kasnije, na neki štand, svi bakcili već su utrljani u tuđu hranu, pa tvoja ostane čista. Tako da samo treba ne doći prvi, rano ujutro negdje jesti i treba tražiti mjesta gdje je bar 10 ljudi već jelo prije tebe. Nakon toga blagosloviš obrok rakijom i vraćaš se blagoslovljen iz Indije kući.

Blessed rakija, prije prve ulične hrane

Imajući na umu taj mit, hrana je fakat fantastično ukusna, bogata, raznolika.. Mirisi otvaraju sva čula. Većinom je vegetarijanska, a s ovakvom ponudom ne pada nam napamet tražiti meso. Savršenstvo kombinacije začina i namirnica.

No, kako sam pričala o mitovima i spiritualnosti, nakon Jaipura proveli smo dan i pol u magičnom Pushkaru, njihov sveti grad, sa svetim jezerom. Jezero je puno ghatova, kao i u Varanasiju, cijelo mjesto i podsjeća na Varanasi, samo nema obreda spaljivanja, puno je mirnije i puno čišće. Pushkar nas je oduševio. Okuplja i zanimljivu scenu turista, malo hašomansku, onih koji dođu pa ostanu dugo i izgube se u vremenu i prostoru Indije. Pa tako smo se zabavljali promatrajući bijelca s dredovima koji fascinirano pokazuje konobaru neki talisman u koji kad pogledaš vidiš jezero i grad (ona mala sranjca unutar kojeg je zaobljeno staklo sa sličicom), a popraćeno zvukovima: „Jeaaaah.. amazing right.... the lake... and the town... and the lake.. amazing... the lake..“

Hotel smo našli preko bookinga i odabrali prema kriteriju pogleda s terase.. Dobar odabir, imali smo najbolji mogući pogled na Pushkar i cijelu hodočasničku scenu. A uz hippie atmosferu, bilo je relativno čisto, kupaona iznenađujuće čista. Vlasnik je zubati indijac koji valjda provodi život napušen, a prozvao se Dr. Alone.. i po cijelom hotelu ima obješene plakate s natpisima da ako nešto trebaš, samo zovi Dr.Alone-a. Vrhunac je oslikano platno na kojem Dr. Alone drži mikrofon u ruci i pjeva na mjesečini. Lud ko puška. Pushkar je bio pun tako simpatično čudnih likova, drugi favorit nam je bio bradati stari slikar Kikasso koji na ulici oslikava neka platna i prodaje te slike, nisu baš nešto bila lijepa, ali sav je isto pun riječi hvale za sebe. Pa nam je pokazao neki album sa slikama i člancima u novinama koji su izašli o njemu, on je indijski Picasso – Kikasso. Pa ima jedna strana albuma fotografija Picassa, a druga strana fotka njega i stoji ispod svakog.. Pablo Picasso – Krishna Kikasso. I pun je Pushkar bio raznih gurua od kojih nam je jedan htio prodati svoje usluge da nam blagoslovi sve valjda i napravi obred na svetom jezeru, pa smo doživjele malo grubosti hinduizma kad smo ga ljubazno odbile. Išle smo sjesti uz jezero, malo doživjeti atmosferu, fotkanje je zabranjeno a moraš i biti bos, bez cipela. Kako je sve zasrano, žrtvovale smo po 1 par čarapa koje ćemo poslije baciti pa u njima hodale. I iako je dozvoljeno bijelcima takav hodati i većina ljudi je zaista prijateljski raspoložena i srdačna, uvijek se nađe takav neki majmun koji bi te „vodio duhovno“, prao u jezeru, jedan nam je rekao i da malo popijemo jezera jer je sveto, pa kao bijelci smo pa ne moramo popiti, nego malo na ruku da stavimo pa samo licnemo s jezikom. Pa se ljute kad nećeš. Postoji ta neka skrivena grubost u Indiji koja nam je odbojna i strana, no tu bih sad krenula u filozofiju što bi bilo previše za ovaj blog.. Pa ću ostati na mitovima i magiji, evo malo magičnog Pushkara za kraj...