Wednesday, December 28, 2016

The desert people.. i neka nova Indija

Toliko smo već doživljaja promijenili, da je sada teško prisjetiti se onoga s čime kreće ovaj blog.. Nakon posljednjeg javljanja provele smo 3 dana u pustinji.. neprocjenjivo..



Ti dani su izgledali tako da ujutro malo kročimo pustinjom Thar na devama, nas 2 i vodič Salim. Salim je pustinjski čovjek, živi u pustinji, daleko od civilizacije i radi za kompaniju preko koje smo bukirali safari, dakle daleko je uspješniji od većine pustinjske populacije.. govori engleski i upoznaje svijet kroz priče stranaca koje vodi na pustinjske ture. Pa eto, i mi smo malo pridonijele otkrivanju tog nepoznatog dalekog svijeta Salimu.


Naša mala karavana..

Dan dakle počinje laganim truckanjem na devi, do nekakvog vremena kada počinje velika vrućina, oko 11/12 sati, kada stajemo i imamo pauzu za ručak. Prvo se naravno kuha masala čaj.. Klasika ovdje u Indiji (kavu sam popila 2 put dosad), masala čaj je crni čaj s mlijekom prokuhan sa začinima (đumbir, kardamom i što se kod koga još nađe, sa puno šećera.. slatka bomba intenzivnog okusa i savršena za svako doba dana). Nakon što lagano popijemo čaj, kreće priprema ručka. Sav pribor uključujući i hranu nalazi se u velikoj vreći od brašna. Tu su lonci nekoliko veličina, limeni tanjuri i čaše za čaj. Sve se kuha na vatri naravno, vatra se pali šibicama, a drvlje skuplja tamo gdje pristanemo. Cijelo iskustvo je savršeno, hrana jednostavna, a savršena. Uglavnom neki obrok sa saftom i povrćem, dobro začinjen, kao prilog chapatti (indijski kruh ala tortilja). Chapattije isto mijesimo na licu mjesta, malo brašna vode i soli, pa na neki već 100 puta skureni lim, na jaku vatru. Nakon jela, pranje suđa u pijesku. Malo zalijemo s vodom, pa ribamo s pijeskom.. i čisti sve, svu masnoću i polirani tanjuri i pribor izlaze iz „praonice“. Natovarimo deve i ponovo u kaskanje. Pustinja Thar nije kao Sahara, odnosno većina krajolika je neka suha/kamena zemlja i nisko raslinje, a povremeno dolazimo do dina. Nakon popodnevnog kaskanja, pristajemo negdje na dine gdje ćemo spavati. Ponovo čaj, deve puštamo da jedu neko raslinje okolo, pa priprema večere.. Milion zvijeza iznad nas i logorska vatrica. Navečer temperatura znatno pada, pa stavljamo sve slojeve na sebe. I spavanje na nekim kvazi madracima (kao debela vreća za spavanje), prekriveni pokrivačima, pod zvjezdanim nebom. Svako toliko neki pustinjski skočimiš dođe proviriti što radimo.


Samo što se nismo utaborili


Prvu večer imali smo društvo, još jedan pustinjak iz sela koji je donio hranu za deve (osim raslinja, hrane ih i nekim sjenom), uz njega doznajemo sve o pustinjskim ljudima. Oni samo 3 mjeseca u godini jedu povrće, kada je sezona, ostalo su na chapattijima i chiliju. Neki dožive 25-30 godina, a neki i 70-80. Žive još uvijek totalno tradicionalnim životom. Miješani su, neki su hindusi, a neki muslimani, no ne prave razlike, nisu nešto religiozni, pa se svi skupa druže i pomažu si. Pustinju opisuju kao najsigurnije mjesto, možeš bilo što ostaviti na nekom mjestu i pronaći ćeš to gdje si ostavio. Vrlo srdačni i gostoljubivi. Još uvijek nose svijetle ili bijele halje, kao tradicionalnu odjeću. Vele da ih kad dođu u grad ljudi znaju podrugljivo gledati i potcjenjivati. Žive i izvan glupog indijskog sustava kasti. Naime, gazda kompanije s kojom smo išli je Brahman (najviša kasta) i živi po strogim kastinskim običajima. Ne jede ništa životinjskog porijekla, a niti luk i češnjak (jer smrde), uglavnom se druži samo sa svojom kastom, brakovi dolaze u obzir jedino unutar svoje kaste. Navodno ljudi iz visokih kasti ne žele ni sjediti na istom mjestu, za istim stolom sa nižim kastama. No eto, pustinjski ljudi, iako na rubu društva, bar su se okanili tog dijela. Iako su i indijsci uglavnom ljubazni i dragi ljudi, ovi su baš bili posebni, tako nekako jednostavni i neiskvareni. Žive u skladu s prirodom, a ne jedu baš ni meso jer vele da su jako miroljubivi, pa da im je teško ubiti životinju koja živi u istoj pustinji kao oni.
Malo uživamo u pijesku... :)


 


 
Nema do masale i sunseta u pustinji..



Dan 2 u pustinji počeo je naravno s masala čajem dok čekamo da sunce malo ugrije, pa opet na malo dužu vožnjicu devama.

Jutarnja priprema čaja i doručka.. 
Isprobali smo i trčanje na devama, guzica boli samo tako. Drugi dan Salim nam je ponudio jel želimo ići ručati u selo, naravno da smo željeli. Pa smo doživjeli pripremu hrane od neke njegove prijateljice, pustinjske žene, u kućici od blata i kravlje balege, gdje sve što postoji od namještaja je ono što je isklesano iz samog blata. Ista procedura, masala čaj, pa mijesimo chapattije a ona priprema ručak u toj kućici, sjedimo na zemljanom podu, a cijela familija, od beba do babe se navirila na vrata i gleda nas, zanimljivi smo im. Fotkanje ih plaši pa ne fotkamo puno. Njima je valjda bio blagdan taj dan, jer je Salim donio povrće koje se nosi na safari kada idu turisti, pa su cijela familija jeli povrće a ne samo chapattije i chili pastu. Opet neprocijenjivo iskustvo. Ovo selo bio je nekako netaknuto, dosta daleko od glavne ceste, pa i mirno i očigledno nisu vidjeli puno turista prije. Ima tih sela uz cestu gdje često prolaze safari ture, pa je već klasika da djeca istrčavaju pred tebe i žicaju.. čokolade, kekse, rupije.. Ima turista koji im tako daju, pa sada imamo one klasične scene kada se osjećaš kao umišljena vreća novaca koju oni pikaju i čekaju da nešto ispadne. Tako da nam je iskustvo u selu bez toga bilo zaista neprocijenjivo. Još smo malo bauljali po selu, pa na novu turu s devama do novih dina gdje ćemo spavati. Ha, još jedan dodatak atmosferi su deve koje prde. Stalno i smrdljivo. Pa uz vatricu svakih par minuta kreće prvo zvučna paljba, a onda dolazi i smradac. Uzasno smijesne i moćne su te životinje. I treći dan završila je naša pustinjska avantura i vratile smo se u grad. Sjetne nekako, bilo je baš čarobno...


Djeca u selu..
 




Dan kada smo se vratili s devama odmah navečer legle smo na noćni bus za Ahmedabad.. grad koji nam je bio usputna stanica da skratimo put do Mumbaia. Noćni bus je bio vrhunac indijske kreacije, a Ahmedabad nije vrijedan spomena.. veliki gužvoviti grad u kojem smo ukrale Bogu dan. Prošle nekoliko najopasnijih prelaženja ceste u svom životu. Vidjeli najflurescentnozelenije jezero u životu.. nešto kao naš Jarun samo fluorescentno zeleno.. mjesto za rekreaciju sa hrpom gluposti, majko moja, strasno. Kako Ahmedabad nije vrijedan spomena, tako ga preskačem, pa istu večer liježemo u novi noćni vlak za Mumbai u tu stižemo u ranu zoru. Inače, na ovom putovanju proputovale smo kopnenim putem već ogroman komad zemlje i u tome svemu svega smo 3 sata sjedile u prijevoznim sredstvima. Busevi i vlakovi sa ležajevima su najbolji azijski izum ikad i trebalo bi ga prenijeti i kod nas. Putovanje koje služi kao odmor i predah izmežu stanica, savršeno.

A Mumbai je pak nešto skroz novo.. Kao kombinacija nekog američkog grada na moru i Londona, u indijskom stilu. Dosta je čisto, NEMA KRAVA!!!, arhitektura je fascinantna i ima još tako nekih zgodica.. tipa ljudi stoje u redu. To je u Indiji nevjerojatno. Inače se guraju, baš odvratno, preguravaju, upadaju ispred tebe, dakle ne bez kulture nego bez ikakve ljudskosti. A ovdje eto čekaju jedan po jedan da kupe kartu za vlak. I ima semafora gdje ljudi zapravo stanu kad je crveno. Još jedna nevjerojatnost. Opet ću spomenuti Ahmedabad, tamo smo doživjeli kako izgleda prometni čep u velikom gradu.. Cesta s 6 traka u svakom smjeru, semafori su za sve smjerove i rade, ali svi i dalje voze istovremeno. Pa su tu prometni policajci koji imaju štapove. I oni suže za to da kad se upali crveno, oni maši ispred auta s tim štapovima, kao da će ih udariti, dosta agresivno, da ih zaustave da stanu na crveno. Policajcima pomaže tu i tamo koji beskućnik; policajci imaju bijele štapove od nekog metala, a beskućnici drvene iz parka. Ali stvarno im pomažu, korisni su. Pričale smo Anđa i ja malo u ljudima koji su zaljubljenici u Indiju, koje ne uspijevamo shvatiti, jer ne znam kako se netko ikako i ikada može naviknuti na takav kaos i takvo smeće, govna, smradove i ljude koji rade to smeće, koliko god simpatični bili.. Pa jedino što nam je ostalo kao misao je da zaista vrijedi posjetiti Indiju da vidiš stvari koje nigdje drugdje na svijetu nećeš vidjeti, niti možeš zamislii da bi mogle postojati.

Having that said, provele smo dan u Mumbaiu koji je strašno zanimljiv, bauljale cijeli dan pune dojmova i još nam ostaje puno za istražiti. Ljudi nam često prilaze i malo tako pitaju, pa nas je jedna djevojka, studentica preispitala J... Where are you from? What is your name? What is your education? What language you speak? Is your country different then this country (India)? Ma nije.. mozda malo.. zanemarivo..
 
 

Pile smo masala čaj uz polo igralište koji im je i dalje top sport.. pa malo promatrale ljude, ovdje su drugačiji, a opet strašno zanimljivi. Ima puno ljudi koji žive na cesti, puno djece isto tako, jako tužne scene, a onda ih opet gledaš kako na cesti kuhaju, igraju neku društvenu igru, žive život, samo im je cesta dnevni boravak. I onda i svi drugi, svatko sa svojom pričom. Kako 3 mladića rade photo session u parku.. 1. Fotka – mladić se namješta za fotku, namršteno čelo i kao razgovara na mobitel.. Pa 20 fotki u toj pozi. 2. Fotka – isti taj mladić otvara neku krpu u kojoj ima hrpu novaca. Sitne novčanice, ali hrpa. Pa rasprestre tu krpu ispred sebe, opet opasan pogled i kreće 30 fotki.  3. Fotka – 2 madića, poza gangsteri, namršteno čelo.. pa 10 poza za 20 fotki.. ruke prekrižene, ruke jedan drugom na ramenu, drugi prvom na struku, opasi momci.. Urnebes! Dečki se ovdje drže za ruke i grle, onako kao parovi. To im je običaj i znak prijateljstva. Tako da hrpetina dečkića hoda oko nas zagrljeni i držaći se za ruke. I naravno, opsesija fotkanja samnom i Anđom prerasta granice ukusa, sada ih sve odbijamo.. dečke i cure, grupe, sve.. Ili ignoriramo „Excuse me madam, photo.. Klik..“ ili kažemo No, ili No thank you J Još smo samo slabe na djecu pa se i dalje izlažemo prekomjereno tužim mobitelima i aparatima.. Kada priđe familija i oni bi eto svoje dijete slikali s nama.. Pa dvoje djece.. Jučer smo bili na Mumbaiskoj plaži, htjele u miru popiti čaj, ali ne.. opkolili nas.. Pa nam turaju djecu u ruke i slikaju nas, bilo je skoro nepodnošljivo, a pobjegle smo nakon što nas je neki učitelj molio da se slikamo s cijelim razredom... njih 50 valjda, svi bi se slikali s nama, srećom grupno, ne jedan po jedan.. Nisu svi ni stali na fotku.. tu smo pojegli..



Tu ću završiti blog. Inače, danas smo stigli u Gou, no ovaj raj zaslužuje poseban blog, pa se čujemo za par dana. Stigli smo po mraku, no zaista ovo kao da više i nije Indija... A Anđica je malo pokeknula, pa je danas sa street fooda prešla na rižu.. nije pila dovoljno rakije.. no već je bolje, medicinski ugljen čini čuda. Ja se još držim nododirnuta. Puse svima!


Sunset u Mumbaiu
 

Thursday, December 22, 2016

What is your sex i ostale zgode..

Excuse me miss.. where is the main square??
(u Indiji su i okomite slike naopako..)
 
Tipična šetnja ulicom u Indiji.. Prilaze mladići i razna gospoda.. Hello! What is your name? Where are you from?
Mi: Croatia
Oni: Oh, Russia, beautiful country.. Oh Crecia, beautiful country.. Oh, beautiful country..

Nešto manje tipična šetnja u Jodhpuru.. Prilazi dječačić od 11ak godina.. Hello! What is your name? bla bla
What is your country?
Croatia

What is your sex?
???? What??

What is your sex?
Ja: Female?
On pogled u Anđu: What is your sex??
Ona: Also female..

J
Ludilo.. Mislim da je čak pitao „Do you want to have sex?“ ali nekako je to mrmljao pa nisam sigurna J

A mi od prošlog javljanja putujemo sve zapadnije. Provele 2 dana u Jaipuru, plavom gradu. Kao što ime i slika kaže, ime je dobio po hrpetini plavih kućica. Prije su u njima živjeli Brahmani, no s vremenom se to izgubilo pa sada raznorazan puk živi u njima. No cijeli grad je strašno zanimljiv i živahan, sa uskim labirint uličicama, naravno, i tu se cijeli život odvija na krovovima.. Pa se gubiš u labirintu (gdje i u najužim ulicama istovremeno prolaze krava, motorist i tuk tuk) i povremeno penješ na rooftopove i orjentiraš J


Pogled z tvrdave na plavi grad
 
Svaka kuća i naravno svaki guesthouse i restoran imaju svoj rooftop, i savršena su baza za promatrati sve.. kako se djeca tuširaju, kako puštaju zmajeve, kako žene peru veš, kako hrane koze (?? Da, koze zavezane na krovu obučene u zimske vestice, ne razumijem zašto).. svih čuda i čudesa u Indiji u kojoj je sve moguće.. I zapravo kada se čovjek navikne, sve postaje nekako normalno, cijeli taj kaos koji zapravo funkcionira po nekom kaotičnom redu. Osjećamo se poprilično sigurno, ljudi u poprilično ljubazni i uz to što prilaze da bi nešto prodali, zapravo prilaze i da tako malo porazgovarali (nažalost, to se uglavnom svee na gore navedene dijaloge), a nekad te i upute negdje (free of charge J ). Tužnu sliku čine djeca koja prose i prosjaci općenito, kojih ima puno.. Pa te nekako samo pikaju i pipkaju s prstima i pokazuju prema svojim ustima, a gotovo da i nemaju više ljudski oblik, samo prazan pogled i naučene uvijek iste radnje s rukama.

No mimo njih, većina ljudi je zaista simpatična i srdačna. Rijetkost je popričati sa ženama, pogotovo ovdje u Rajahstanu gdje je još jako prisutna patrijarhalna tradicija. Većinu stvari rade muškarci, skoro sve zapravo.. i kuhaju i vode biznis, voze, prevoze, organiziraju, rade ture.. prodaju, šiju, pa opet kuhaju. U Jodhpuru smo naletili na neku babu – zapravo, zaustavila nas je na ulici baš ka smo tražili gdje bi jeli i pitala jel bi jeli kod nje, da ona kuha i ima neke super cijene (ko za domaće).. Baba zapravo vodi restoran – žena poduzetnica, napravila si je na svom rooftopu mjesta za par stolova, pa bez table i natpisa vani vrbuje turiste i halta ih na svoj krović J Bilo je fino i bilo je čisto.. Pa smo podržali žene poduzetnice i u Indiji.

Inače, sve se više prebacujemo na uličnu hranu.. Jedini razlog za izbjegavati ju jest naravno strah od trovanja (sitnica prava..), pa pažljivo biramo gdje i što jedemo, ali hrana na ulici je generalno turbo ukusna i puno veći i raznovrsniji izbor nego restorani.. Pa biramo mjesta relativne čistoće i dobrog prometa koja se uklapaju u naš mit ;)


Omelette shop
A ima i vrlo zanimljivih izuma koji su vjerojatno krenuli s namjerom da privuku turiste, a sad privlače i hrpu lokalne ekipe. Od malih štandova sa sokovima i lassijima do super uličnog mjesta u Jodhpuru – Omelette shop.. Tip dakle po cijele dana peče jaja. Ima na meniju nekih 10ak vrsta omleta + kombinacije začinjenih kuhanih jaja.. sve što nudi su jaja.. cijene od 4 do 10 kn za obrok. Promet mu ide ludo ludo..  radi od jutra do večeri. I fantastičan je. Inače, mali info o cijenama ovdje:

Šalica massala čaja na ulici = 1 kn

1 rola wc papira = 5 kn!!!

Smještaj za nas 2, noćenje= 30 -60 kn

Ručak u restoranu, nas 2, kombinacije nekoliko obroka = 30-40 kn

Hrana na cesti, samose, razno razne pržene delicije i kombinacije = 1 – 4 kn

No.. plavi grad Jodhpur bio je predivan, pa smo nakon 2 dana razgledavanja i bauljanja jutros stigle noćnim vlakom u priču iz 1001 noći. Nalazimo se u Jaisalmeru, pustinjskom gradu blizu granice s Pakistanom. Što zapadnije idemo, sve je pješčanije sa više turbana oko glava, većim razlikama u temperaturi (po danu vruće, 27, po noći zima, 12), više je surovo a više i bajkovito.. Iznad grada izdiže se opet stari grad i tvrđava, cijela kao da je izrasla iz pijeska, stara skoro 1000 godina. Navečer ostaje obasjana, pa trenutno sa svog rooftopa imamo savršen pogled – kao da je netko postavio kulisu, nestvarno izgleda. Danas smo istražili, a sutra krećemo na safari u pustinju, pa nas nema par dana.


Ulaz u grad
Jaisalmer fort
 
I dalje svaki tren u Indiji nosi neke higlight moments, pa tako za kraj nekoliko crtica iz svakodnevice..

Krave su uobičajena pojava, ali.. Danas nam je jedna htjela maznut hranu dok smo jele. Anđa me uči da joj trebam lupit šamar :D

Jučer je jedna krava skoro opala sa zidića. Krala je neko smeće tipu iz kamiona, a stoji na rubu zidića, visokog oko metar.. ja si pomislim – ne bude valjda opala.. Pa došao tip, vidio da mu jede smeće iz kamiona i udri štapom po kravi. Pa krava tromo u bijeg, popikne se i počne visit – jedna noga joj proklizala i povukla debelu guzicu. Pa panika, taj tip i neki sused stali ispod da ulove kravu ako padne.. Srećom, izvukla se i iskoprcala nazad gore..

A kad nas krave ne zabavljaju, zabavljamo se same.. Indijcima je totalna totalna špica slikati se s nama.. To im je baš hit. Ne samo to, nego bi te rado proveli i na motoru recimo ili bilo šta, samo da ih valjda drugi vide kako oni se eto druže s bijelim ženskama. Pa stalno, kad negdje nešto gledamo ili se slikamo mi.. eto ti par mladih pjetlića.. Excuse me.. You want a picture with me? Can I? I onda kad daš jednom, krene redaljka, jedan po jedan pored tebe pa frendići slikaju. Jučer mi je jedan rekao da mu stavim ruku na rame.. Moš mislit.. Pa smo se danas super zabavile, grupica pjetlića se htjela slikati, pa smo ih tražile 100 rupija (10kn) J 1 photo 1 person – 100 rupees; 2 person (Anđelka i ja) = 200 rupees.. Veselo je bilo.. nismo niš zaradile, al smo se zabavile.. Nedugo zatim opet smo popustile, neke indijke su nam prišle da bi se one slikale, pa ajde, ženska solidarnost, ipak su one ovdje nekako zapostavljene.. slikamo se mi s njima – i eto dolazi cijela family.. Brat, rođo, otac, baba.. i svi prema nama, paparazzi, pa se redaju i naslikavaju i namještaju u svim kombinacijama.. Iskoristili nas, zahvalili i otišli.. Pa vas s tom novostečenom slavom pozdravljaju 2 Bolliwoodske zvijezde :-*

 
Attack by paparazzi


:-*

Monday, December 19, 2016

Prvi dani, i sve..


Evo jednog bloga koji će nastati u vlaku. Na putu smo za Jodhpur, „blue city“ kako ga zovu, no o njemu ćemo u sljedećem blogu.. Iz „kupea“ do našeg  trešte indijski narodnjaci koji zvuče apsolutno isto kao naši, samo su na drugom jeziku. Pored nas mlada indijska obitelj, žena nervozno rekla bih „nunka“, ali zapravo trese djetešce koje nikako da zaspi. Maloprije smo ih sve htjeli zadaviti, tu istu mladu majku koja mljacka na sav glas kad jede i suludu ideju da u vlak ponesu dječju zvečku koja ima zvuk razbijanja porculana.. Pa svako toliko bebač baci zvečku na pod, a ti doživiš mali šok. I odjeljak iza njih mladi par, prekrili se plahtom, samo njena glava viri, pa se drpaju J

Vožnja je neka nježna, poluprazan vagon, što baš i nije običaj ovdje. Guštamo u svom 3AC vagonu (to je 3.klasa vagona s klimom). Indijski vlakovi imaju čak 6 različitih vrsta vagona i klasa, ova naša je neka srednjestaležna. 1 i 2 AC nismo i vjerjatno nećemo probati, 2ac je pojačana valjda čišćom posteljinom (koju i ne koristimo) i nešto udobnija, a 1ac cijenom je usporediva s avionskim letovima. Sve navedene klase su sa ležajevima, kao ona fotka u prvom blogu. Ispod ove postoji još sleeper – ta je jako jeftina i slična ovoj, samo ima poluotvorene prozore s rešetkama. Taj će nam biti sljedeći, nažalost nismo ubole 3ac za sljedeću vožnju. Ima još CC iliti sjedajuća s klimom – slična našim vlakovima. I 2.nd sitting class. Drveni stolci s rešetkama na prozorima, iz tog vagona ljudi ispadaju tako da tu ne budemo probali.

No, od našeg posljednjeg javljanja proveli smo još dan u Jaipuru i onda jedan i pol predivan dan u Pushkaru. Jaipur nas nije nikako fascinirao, štoviše, bio je baš nekako gadan, zmazan i prenakrcan. Pa i sve znamenitosti u samom gradu su izgubile čar kad su tako smještene između tih govanaca. Radim kolekciju fotografija i te strane Indije, pa ću objaviti, za one koji nisu slabog želuca.
Sneak preview
 
Ono što je u Jaipuru bilo predivno (osim naše terase) je obližnja tvrđava Amber fort, 11km udaljena od grada, koja je veličanstveno ogromno zdanje na brdu, pa kada u zidine uđu slonovi, iako su sada namijenjeni za turiste, lako je zamisliti kako je to sve izgledalo nekad, kada su tuda obitavali Raje i Maharaje. Za Amber fort ću prepustiti slikama da govore umjesto riječi.




Prije ulaska









Kako će mi to sve stati u torbu ?
 

 
 
A vozio nas do tamo i okolo s tuk tukom Khan, vrlo vrlo zgodan indijac, ne jedini, zaista postoje jako lijepi. Na povratku iz Amber forta posjetili smo i palaču na vodi, gdje smo počeli s uvođenjem neidentificiranih indijskih bakcila u svoj organizam i tretmanom rakijom koji zasad radi.
Anđa i Khan

Inače, u Pushkaru smo kupili knjigu od Oshoa, pa sada čitamo naizmjence. Već na početku Osho go vori o mitovima, kako nastaju i zašto su nam važni, te kako su oni ti koji čine čaroliju života, mitovi, ne racio. Kako nas pokreću i kako nam upravo oni mogu priuštiti neopisive doživljaje. Pa smo i Anđa i ja stvorile svoj mit, koji molim da nam ne pokušavate racionalizirati.. Indijci sve diraju rukama, pa tako kada pripremaju hranu, pogotovo ovi na štandovima, sve ti umljackaju s prstima. Prstima ti stave hranu na tanjur, prstima ju malo zgnječe prije nego je preliju sosom, sve se radi prstima. Te prstiće naravno ne peru sapunom, valjda nikad, eventualno s vodom. Pa smo razvile mit da ako dođeš negdje jesti makar 10ti po redu ili kasnije, na neki štand, svi bakcili već su utrljani u tuđu hranu, pa tvoja ostane čista. Tako da samo treba ne doći prvi, rano ujutro negdje jesti i treba tražiti mjesta gdje je bar 10 ljudi već jelo prije tebe. Nakon toga blagosloviš obrok rakijom i vraćaš se blagoslovljen iz Indije kući.

Blessed rakija, prije prve ulične hrane
Imajući na umu taj mit, hrana je fakat fantastično ukusna, bogata, raznolika.. Mirisi otvaraju sva čula. Većinom je vegetarijanska, a s ovakvom ponudom ne pada nam napamet tražiti meso. Savršenstvo kombinacije začina i namirnica.


No, kako sam pričala o mitovima i spiritualnosti, nakon Jaipura proveli smo dan i pol u magičnom Pushkaru, njihov sveti grad, sa svetim jezerom.  Jezero je puno ghatova, kao i u Varanasiju, cijelo mjesto i podsjeća na Varanasi, samo nema obreda spaljivanja, puno je mirnije i puno čišće. Pushkar nas je oduševio. Okuplja i zanimljivu scenu turista, malo hašomansku, onih koji dođu pa ostanu dugo i izgube se u vremenu i prostoru Indije. Pa tako smo se zabavljali promatrajući bijelca s dredovima koji fascinirano pokazuje konobaru neki talisman u koji kad pogledaš vidiš jezero i grad (ona mala sranjca unutar kojeg je zaobljeno staklo sa sličicom), a popraćeno zvukovima: „Jeaaaah.. amazing right.... the lake... and the town... and the lake.. amazing... the lake..“

Hotel smo našli preko bookinga i odabrali prema kriteriju pogleda s terase.. Dobar odabir, imali smo najbolji mogući pogled na Pushkar i cijelu hodočasničku scenu. A uz hippie atmosferu, bilo je relativno čisto, kupaona iznenađujuće čista. Vlasnik je zubati indijac koji valjda provodi život napušen, a prozvao se Dr. Alone..  i po cijelom hotelu ima obješene plakate s natpisima da ako nešto trebaš, samo zovi Dr.Alone-a. Vrhunac je oslikano platno na kojem Dr. Alone drži mikrofon u ruci i pjeva na mjesečini. Lud ko puška. Pushkar je bio pun tako simpatično čudnih likova, drugi favorit nam je bio bradati stari slikar Kikasso koji na ulici oslikava neka platna i prodaje te slike, nisu baš nešto bila lijepa, ali sav je isto pun riječi hvale za sebe. Pa nam je pokazao neki album sa slikama i člancima u novinama koji su izašli o njemu, on je indijski Picasso – Kikasso. Pa ima jedna strana albuma fotografija  Picassa, a druga strana fotka njega i stoji ispod svakog.. Pablo Picasso – Krishna Kikasso. I pun je Pushkar bio raznih gurua od kojih nam je jedan htio prodati svoje usluge da nam blagoslovi sve valjda i napravi obred na svetom jezeru, pa smo doživjele malo grubosti hinduizma kad smo ga ljubazno odbile. Išle smo sjesti uz jezero, malo doživjeti atmosferu, fotkanje je zabranjeno a moraš i biti bos, bez cipela. Kako je sve zasrano, žrtvovale smo po 1 par čarapa koje ćemo poslije baciti pa u njima hodale. I iako je dozvoljeno bijelcima takav hodati i većina ljudi je zaista prijateljski raspoložena i srdačna, uvijek se nađe takav neki majmun koji bi te „vodio duhovno“, prao u jezeru, jedan nam je rekao i da malo popijemo jezera jer je sveto, pa kao bijelci smo pa ne moramo popiti, nego malo na ruku da stavimo pa samo licnemo s jezikom. Pa se ljute kad nećeš. Postoji ta neka skrivena grubost u Indiji koja nam je odbojna i strana, no tu bih sad krenula u filozofiju što bi bilo previše za ovaj blog.. Pa ću ostati na mitovima i magiji, evo malo magičnog Pushkara za kraj...

Pogled s terase..



Uz najbolju namjeru, prekida mi se veza.. pa su slike enormno male i smanjene.. drugačije nije išlo..
Puse iz Jodhpura, nadomak pustinje :)

Friday, December 16, 2016

Namaste!

Namaste (iliti Hello! Goodbye! i sve sto jos zatreba), stigli smo u zemlju čuda i čudesa, sa dodatkom smeća. Žive, zdrave, najedene i spremne za spavanje.. Kako smo sletili u Delhi, uputili se odmah na kolodvor na nocni vlak za Jaipur, nismo se htjele zadrzavati u Delhiju (već viđeno, nije nas fascinirao). Svemir nam je namjestio savršen vremenski slijed događanja, tako da je sve išlo po planu, čak nas je Indija ovaj put dočekala sa srdačnim Indijcima koji su spremni uskočiti u pomoć.

Nocni vlak za Jaipur
S obzirom da nam nije "first time India", kulturni šok nije se dogodio, samo blago prisjećanje na ono.. "a joj.. fakat je zmazano!" No kako smo sada pametnije, najbolja putna investicija - lagana oprana i mirišljava vreća za spavanje čini nam život i prijevozna sredstva / smještaje lijepim i lagodnim.

Put do Jaipura bio je zapravo predivan, ovo je prvi put da putujemo kroz Indiju i imamo priliku promatrati krajolike.. ruralni dijelovi uz prugu, kombinacija pustinje, zelenila i savrseno poslozenog zutog cvijeca bili su najbolje moguce buđenje. A to u kombinaciji sa Masala Chajem kojeg stalno poslužuju u vlaku.. pravi Welcome to India feeling. Naravno, dodatak dobrodošlici su bile i mnoge gole guze koje su kakale uz prugu.
Popularni rooftop terrace naseg hotela

 
A u Jaipuru samo danas malo mrtve.. Oduzeo nas umor, jetleg i sve popratne nuspojave, tako da smo malo bauljale po kaosu i sad cemo na spavanje.. Grad je krcat i pun smeća, ima zanimljivih utvrda u okolici pa sutra planiramo popraviti dojam. Danas smo se samo malo prisjetili kako je to hodati uz cijeli set svih domaćih životinja koje postoje koje slobodno šeću ulicom, uz dodatak pokojeg majmuna. Tako da nakon ovog kratkog javljanja, saljemo puse i javimo se za koji dan sa malo vise dozivljaja:-*

Ali što jest, jest.. kad ne smrdi smeće, mirisi i okusi Indije baš baš rasturaju i otvaraju sva čula :)


Thali - tipičan indijski set