The desert people.. i neka nova Indija

Toliko smo već doživljaja promijenili, da je sada teško prisjetiti se onoga s čime kreće ovaj blog.. Nakon posljednjeg javljanja provele smo 3 dana u pustinji.. neprocjenjivo..

Ti dani su izgledali tako da ujutro malo kročimo pustinjom Thar na devama, nas 2 i vodič Salim. Salim je pustinjski čovjek, živi u pustinji, daleko od civilizacije i radi za kompaniju preko koje smo bukirali safari, dakle daleko je uspješniji od većine pustinjske populacije.. govori engleski i upoznaje svijet kroz priče stranaca koje vodi na pustinjske ture. Pa eto, i mi smo malo pridonijele otkrivanju tog nepoznatog dalekog svijeta Salimu.



Naša mala karavana..

Dan dakle počinje laganim truckanjem na devi, do nekakvog vremena kada počinje velika vrućina, oko 11/12 sati, kada stajemo i imamo pauzu za ručak. Prvo se naravno kuha masala čaj.. Klasika ovdje u Indiji (kavu sam popila 2 put dosad), masala čaj je crni čaj s mlijekom prokuhan sa začinima (đumbir, kardamom i što se kod koga još nađe, sa puno šećera.. slatka bomba intenzivnog okusa i savršena za svako doba dana). Nakon što lagano popijemo čaj, kreće priprema ručka. Sav pribor uključujući i hranu nalazi se u velikoj vreći od brašna. Tu su lonci nekoliko veličina, limeni tanjuri i čaše za čaj. Sve se kuha na vatri naravno, vatra se pali šibicama, a drvlje skuplja tamo gdje pristanemo. Cijelo iskustvo je savršeno, hrana jednostavna, a savršena. Uglavnom neki obrok sa saftom i povrćem, dobro začinjen, kao prilog chapatti (indijski kruh ala tortilja). Chapattije isto mijesimo na licu mjesta, malo brašna vode i soli, pa na neki već 100 puta skureni lim, na jaku vatru. Nakon jela, pranje suđa u pijesku. Malo zalijemo s vodom, pa ribamo s pijeskom.. i čisti sve, svu masnoću i polirani tanjuri i pribor izlaze iz „praonice“. Natovarimo deve i ponovo u kaskanje. Pustinja Thar nije kao Sahara, odnosno većina krajolika je neka suha/kamena zemlja i nisko raslinje, a povremeno dolazimo do dina. Nakon popodnevnog kaskanja, pristajemo negdje na dine gdje ćemo spavati. Ponovo čaj, deve puštamo da jedu neko raslinje okolo, pa priprema večere.. Milion zvijeza iznad nas i logorska vatrica. Navečer temperatura znatno pada, pa stavljamo sve slojeve na sebe. I spavanje na nekim kvazi madracima (kao debela vreća za spavanje), prekriveni pokrivačima, pod zvjezdanim nebom. Svako toliko neki pustinjski skočimiš dođe proviriti što radimo.



Samo što se nismo utaborili

Prvu večer imali smo društvo, još jedan pustinjak iz sela koji je donio hranu za deve (osim raslinja, hrane ih i nekim sjenom), uz njega doznajemo sve o pustinjskim ljudima. Oni samo 3 mjeseca u godini jedu povrće, kada je sezona, ostalo su na chapattijima i chiliju. Neki dožive 25-30 godina, a neki i 70-80. Žive još uvijek totalno tradicionalnim životom. Miješani su, neki su hindusi, a neki muslimani, no ne prave razlike, nisu nešto religiozni, pa se svi skupa druže i pomažu si. Pustinju opisuju kao najsigurnije mjesto, možeš bilo što ostaviti na nekom mjestu i pronaći ćeš to gdje si ostavio. Vrlo srdačni i gostoljubivi. Još uvijek nose svijetle ili bijele halje, kao tradicionalnu odjeću. Vele da ih kad dođu u grad ljudi znaju podrugljivo gledati i potcjenjivati. Žive i izvan glupog indijskog sustava kasti. Naime, gazda kompanije s kojom smo išli je Brahman (najviša kasta) i živi po strogim kastinskim običajima. Ne jede ništa životinjskog porijekla, a niti luk i češnjak (jer smrde), uglavnom se druži samo sa svojom kastom, brakovi dolaze u obzir jedino unutar svoje kaste. Navodno ljudi iz visokih kasti ne žele ni sjediti na istom mjestu, za istim stolom sa nižim kastama. No eto, pustinjski ljudi, iako na rubu društva, bar su se okanili tog dijela. Iako su i indijsci uglavnom ljubazni i dragi ljudi, ovi su baš bili posebni, tako nekako jednostavni i neiskvareni. Žive u skladu s prirodom, a ne jedu baš ni meso jer vele da su jako miroljubivi, pa da im je teško ubiti životinju koja živi u istoj pustinji kao oni.

Malo uživamo u pijesku... :)

 

 

Nema do masale i sunseta u pustinji..

Dan 2 u pustinji počeo je naravno s masala čajem dok čekamo da sunce malo ugrije, pa opet na malo dužu vožnjicu devama.



Jutarnja priprema čaja i doručka.. 

Isprobali smo i trčanje na devama, guzica boli samo tako. Drugi dan Salim nam je ponudio jel želimo ići ručati u selo, naravno da smo željeli. Pa smo doživjeli pripremu hrane od neke njegove prijateljice, pustinjske žene, u kućici od blata i kravlje balege, gdje sve što postoji od namještaja je ono što je isklesano iz samog blata. Ista procedura, masala čaj, pa mijesimo chapattije a ona priprema ručak u toj kućici, sjedimo na zemljanom podu, a cijela familija, od beba do babe se navirila na vrata i gleda nas, zanimljivi smo im. Fotkanje ih plaši pa ne fotkamo puno. Njima je valjda bio blagdan taj dan, jer je Salim donio povrće koje se nosi na safari kada idu turisti, pa su cijela familija jeli povrće a ne samo chapattije i chili pastu. Opet neprocijenjivo iskustvo. Ovo selo bio je nekako netaknuto, dosta daleko od glavne ceste, pa i mirno i očigledno nisu vidjeli puno turista prije. Ima tih sela uz cestu gdje često prolaze safari ture, pa je već klasika da djeca istrčavaju pred tebe i žicaju.. čokolade, kekse, rupije.. Ima turista koji im tako daju, pa sada imamo one klasične scene kada se osjećaš kao umišljena vreća novaca koju oni pikaju i čekaju da nešto ispadne. Tako da nam je iskustvo u selu bez toga bilo zaista neprocijenjivo. Još smo malo bauljali po selu, pa na novu turu s devama do novih dina gdje ćemo spavati. Ha, još jedan dodatak atmosferi su deve koje prde. Stalno i smrdljivo. Pa uz vatricu svakih par minuta kreće prvo zvučna paljba, a onda dolazi i smradac. Uzasno smijesne i moćne su te životinje. I treći dan završila je naša pustinjska avantura i vratile smo se u grad. Sjetne nekako, bilo je baš čarobno...



Djeca u selu..

 

Dan kada smo se vratili s devama odmah navečer legle smo na noćni bus za Ahmedabad.. grad koji nam je bio usputna stanica da skratimo put do Mumbaia. Noćni bus je bio vrhunac indijske kreacije, a Ahmedabad nije vrijedan spomena.. veliki gužvoviti grad u kojem smo ukrale Bogu dan. Prošle nekoliko najopasnijih prelaženja ceste u svom životu. Vidjeli najflurescentnozelenije jezero u životu.. nešto kao naš Jarun samo fluorescentno zeleno.. mjesto za rekreaciju sa hrpom gluposti, majko moja, strasno. Kako Ahmedabad nije vrijedan spomena, tako ga preskačem, pa istu večer liježemo u novi noćni vlak za Mumbai u tu stižemo u ranu zoru. Inače, na ovom putovanju proputovale smo kopnenim putem već ogroman komad zemlje i u tome svemu svega smo 3 sata sjedile u prijevoznim sredstvima. Busevi i vlakovi sa ležajevima su najbolji azijski izum ikad i trebalo bi ga prenijeti i kod nas. Putovanje koje služi kao odmor i predah izmežu stanica, savršeno.

A Mumbai je pak nešto skroz novo.. Kao kombinacija nekog američkog grada na moru i Londona, u indijskom stilu. Dosta je čisto, NEMA KRAVA!!!, arhitektura je fascinantna i ima još tako nekih zgodica.. tipa ljudi stoje u redu. To je u Indiji nevjerojatno. Inače se guraju, baš odvratno, preguravaju, upadaju ispred tebe, dakle ne bez kulture nego bez ikakve ljudskosti. A ovdje eto čekaju jedan po jedan da kupe kartu za vlak. I ima semafora gdje ljudi zapravo stanu kad je crveno. Još jedna nevjerojatnost. Opet ću spomenuti Ahmedabad, tamo smo doživjeli kako izgleda prometni čep u velikom gradu.. Cesta s 6 traka u svakom smjeru, semafori su za sve smjerove i rade, ali svi i dalje voze istovremeno. Pa su tu prometni policajci koji imaju štapove. I oni suže za to da kad se upali crveno, oni maši ispred auta s tim štapovima, kao da će ih udariti, dosta agresivno, da ih zaustave da stanu na crveno. Policajcima pomaže tu i tamo koji beskućnik; policajci imaju bijele štapove od nekog metala, a beskućnici drvene iz parka. Ali stvarno im pomažu, korisni su. Pričale smo Anđa i ja malo u ljudima koji su zaljubljenici u Indiju, koje ne uspijevamo shvatiti, jer ne znam kako se netko ikako i ikada može naviknuti na takav kaos i takvo smeće, govna, smradove i ljude koji rade to smeće, koliko god simpatični bili.. Pa jedino što nam je ostalo kao misao je da zaista vrijedi posjetiti Indiju da vidiš stvari koje nigdje drugdje na svijetu nećeš vidjeti, niti možeš zamislii da bi mogle postojati.

Having that said, provele smo dan u Mumbaiu koji je strašno zanimljiv, bauljale cijeli dan pune dojmova i još nam ostaje puno za istražiti. Ljudi nam često prilaze i malo tako pitaju, pa nas je jedna djevojka, studentica preispitala J... Where are you from? What is your name? What is your education? What language you speak? Is your country different then this country (India)? Ma nije.. mozda malo.. zanemarivo..

 

 

Pile smo masala čaj uz polo igralište koji im je i dalje top sport.. pa malo promatrale ljude, ovdje su drugačiji, a opet strašno zanimljivi. Ima puno ljudi koji žive na cesti, puno djece isto tako, jako tužne scene, a onda ih opet gledaš kako na cesti kuhaju, igraju neku društvenu igru, žive život, samo im je cesta dnevni boravak. I onda i svi drugi, svatko sa svojom pričom. Kako 3 mladića rade photo session u parku.. 1. Fotka – mladić se namješta za fotku, namršteno čelo i kao razgovara na mobitel.. Pa 20 fotki u toj pozi. 2. Fotka – isti taj mladić otvara neku krpu u kojoj ima hrpu novaca. Sitne novčanice, ali hrpa. Pa rasprestre tu krpu ispred sebe, opet opasan pogled i kreće 30 fotki.  3. Fotka – 2 madića, poza gangsteri, namršteno čelo.. pa 10 poza za 20 fotki.. ruke prekrižene, ruke jedan drugom na ramenu, drugi prvom na struku, opasi momci.. Urnebes! Dečki se ovdje drže za ruke i grle, onako kao parovi. To im je običaj i znak prijateljstva. Tako da hrpetina dečkića hoda oko nas zagrljeni i držaći se za ruke. I naravno, opsesija fotkanja samnom i Anđom prerasta granice ukusa, sada ih sve odbijamo.. dečke i cure, grupe, sve.. Ili ignoriramo „Excuse me madam, photo.. Klik..“ ili kažemo No, ili No thank you J Još smo samo slabe na djecu pa se i dalje izlažemo prekomjereno tužim mobitelima i aparatima.. Kada priđe familija i oni bi eto svoje dijete slikali s nama.. Pa dvoje djece.. Jučer smo bili na Mumbaiskoj plaži, htjele u miru popiti čaj, ali ne.. opkolili nas.. Pa nam turaju djecu u ruke i slikaju nas, bilo je skoro nepodnošljivo, a pobjegle smo nakon što nas je neki učitelj molio da se slikamo s cijelim razredom... njih 50 valjda, svi bi se slikali s nama, srećom grupno, ne jedan po jedan.. Nisu svi ni stali na fotku.. tu smo pojegli..

Tu ću završiti blog. Inače, danas smo stigli u Gou, no ovaj raj zaslužuje poseban blog, pa se čujemo za par dana. Stigli smo po mraku, no zaista ovo kao da više i nije Indija... A Anđica je malo pokeknula, pa je danas sa street fooda prešla na rižu.. nije pila dovoljno rakije.. no već je bolje, medicinski ugljen čini čuda. Ja se još držim nododirnuta. Puse svima!



Sunset u Mumbaiu